sub - 12.01.2008
Sinoć ....
Sinoć sam sa sinom bila na jednoj divnoj večeri u okruženju mladih ljudi. Obitelj koja nas je ugostila mladi je bračni par koji iz svih pora isijava svoje emocije. Oni inače žive u inozemstvu, ali su blagdane dočekali po tradiciji u domu svojih predaka. Dočekali su nas tolikim oduševljenjem da nam nije smetalo ni nevrime koje je divljalo vanka. Obilato poslužen i predivno posložen stol, mogu reći da je ostao prepun i nakon što smo se pogostili. Nisu štedili ni vrijeme za pripremu, ni novac za hranu i piće, a ni radost što smo se odazvali pozivu. Istine radi iako je bilo mogućnosti da se svi prepijemo, stradale su samo kokte, sokovi i par piva, a da nas je tkogod prisluškivao, koliko je smijeha bilo tvrdio bi da nismo svoji. Počeli su se pričati vicevi. Mnogi ponovljeni, ali ispričani sa takvim intenzitetom da se spontani smijeh ponavljao do boli trbušnih mišića. Vrijeme je u hipu projurilo i jutro približavalo. Opijeni srećom i radošću oprostili smo se od domaćina kojima je u oku iskrila sjeta i tuga zbog rastanka.
Bože kako je malo potrebno da se čovjek nasmije i bude sretan, a čini mi se da je danas toga sve manje. Međusobna druženja i posjeti sveli su se na blagdanska čestitanja, a viceve i šale kod susreta, prekrile su crne kronike s tv ekrana. Ajme kako smo siromašni sa osmjehom i zdravim smjehom.
Meni je ova večer sigurno popravila cirkulaciju sto posto, a san koji je uslijedio bio je okrepljujući.
Želim da i vama dan bude ispunjen sa punooooo smijeha i radosti!
Netko je zapisao:
"Smij se i kad te tuga u srce dira, jer smijeh suze skriva,
tako se mora, jer svijet u tuđim suzama uživa."
Objavila mp13zadar u 12. siječanj 2008 11:52:46 | 3 komentara
lijepo...smijati se znači tako duboko živjeti...Kiss:)))
Objavio medeja7 u 12. siječanj 2008 16:03:36
Lijepo je lijepo se družiti. :)Objavio natuknica u 12. siječanj 2008 21:45:21
kak jadan blogObjavio mojadragakatica u 13. siječanj 2008 15:57:17
sri - 09.01.2008
još jedna...
Pozdrav svima!
Bogu hvala za nama je evo još jedna, kako kome naporna godina. Skoro pola ovog prvog miseca vrše se osvrti na ono što je bilo, pa manje bole triske koje doživljavamo u ovom trenu, triske sa dugoročnim posljedicama na budućnost (tko o čemu, ja opet o lovi).
Da li sam uistinu prošle godine bila onakvom kakvom me je željala moja okolina?
Da li sam ja zadovoljna sobom?
Da li je on zadovoljan samnom?
Da li je i moj Stvoritelj radostan?
Mislim da nisam jedina koja na ova jednostavna pitanja može odgovoriti potvrdno. Nemojte misliti da sam ohola ili umišljena, ali stvarno mislim da je tako. Moja okolina je to pokazala prije i za vrijeme blagdana, moj dragi onaj iz prvog posta, ne odvaja se od mene, a ja, ja sam prisritna, ispunjena svim pozitivnim emocijama. Uočiste kako o Stvoritelju nisam dala komentar, a što reči, pa On mi je sve ovo i omogućio.
Zamnom je još jedna godina i to već treća u kojoj mi je nježnost i zagrljaj drage osobe olakšala život.
Za ljubav uistinu nikada nije kasno i kad tad će je imati svatko u ovisnosti koliko ljubavi sije oko sebe .
Poljubac svima.
Objavila mp13zadar u 9. siječanj 2008 21:30:44 | 3 komentara
svaki početak je veseo, vedar i bezazlen... znamo da će doći i ono manje lijepo, ali ne mora još sada... :) još samo malo...
Objavio Tonkica Palonkica u 10. siječanj 2008 1:44:05
i ti si se vratila...krasno...dobro došla i divno je što te ljubav prati...i neka tako bude...Kiss:)))Objavio medeja7 u 10. siječanj 2008 10:58:34
...i neka zauvik ostane tako lipo ako ne more bolje ....:-)Objavio ex susjeda (Neregistriran) u 11. siječanj 2008 21:05:28
pet - 23.11.2007
linčina
Uistinu nisam fer.
Sve i svašta stavljam ispred ovog bloga.
Prava sam dalmatinska linčina.
Imam ja o čemu pisati, ali jednostavno mi nedostaje vremena, a vrijeme nezaustavljivo leti. Znam da će me razumjeti svi oni koji nisu zaposleni, jer kad si u radnom odnosu imaš neki drugi ritam i padobranaca je puno manje.
Sada, u ovom vremenu bavim se kreativnim radom.
Malo sam se upustila u slikarsku avanturu. Radila sam oslikavanje platna uljenim bojama. Zato i nisam imala vremena. Prema željama i potrebama, napravila sam dvadeset i pet radova i naravno, zadovoljna sam. Ta moja djela su super, prepoznatljiva su, žive, a i završila su u rukama nekih dostojanstvenika, što me dodatno čini i oholo ponosnom.
Sad trenutno radim na izradi čestitki. Sretna sam što svojim znanjem i radovima dajem ideje djeci iz okoline i na neki način utičem na njih kako bi svoje slobodno vrijeme bolje osmislili i praktičnije iskoristili. Veoma je lako uočiti da današnji klinci, možda iz pretjerane brige roditelja, neznaju ni škare držati u ruci, a kamo li ravno rezati. Neznaju držati iglu, a o vezenju ili šivanju ne treba ni pričati.
U vrijeme mog djetinjstva, u dobu kada još nisam išla u školu, majka mi je dala nacrtano platno i uputila me kako nešto napraviti. Uvijek je insistirala na pravilima, a naravno, mene je to izluđivalo. Sada kada je više nema, jako mi nedostaje i ona i njene upute.
Ono što je tada bilo prisutno, bilo je poštivanje autoriteta, neprigovaranje i strpljenje. Današnji klinci kao da ništa od toga nemaju. Najtragičnije je što veoma lako odustanu i kod najmanje prepreke. Ništa gdje se rezultati ne vide istog trenutka ne stvara im zadovoljstvo. Odmah im podivljaju hormoni i odustaju od započetog. Valjda je ovo sad takovo vrijeme i na meni je da se prilagodim.
Dragi moji, željela bih da ima puno više ljudi koji su poput mene strpljivi, sretni i zadovoljni. Teško mi je što znam neke živote iz svoje blizine. Tužne istine dragih osoba, koje su jako nesretne. Meni je život uistinu divan, (jedino što šoldi nikada nemam, ali… ni drugima nije po tom pitanju drugačije) . Nemojte misliti da lupam tek toliko da se pročita nego uistinu sam sretna.
Nedavno sam imala rođendan koji se slavio dva dana.
Znam, reći će te da kad čovjek pređe neke godine više se rođendani ne slave, ali nisam ovdje u pitanju ja, već moji dragi prijatelji koji nikada ne zaboravljaju, ma koliko se ja trudila biti senilna i zaboravna.
Ljudi moji, okružena sam predivnim osobama koji me ispunjaju toplinom.
Osjećam se tako ostvarenom i ispunjenom da sve sitne probleme koji mi se pojave nekako sa lakoćom savladam. Osvrnuvši se preko ramena svog života,
preko težina,
suza,
gubitaka,
patnji,
mogu
reći da sam uspjela u životu.
I sretna sam.
Odbacite
od sebe sve negativno.
Praštajte.
Zaboravljajte
boli i povrede.
Ne
budite ni u prošlosti ni u budućnosti.
Strpljivo
živite ovaj trenutak.
Sutra
će već donijeti svoja nova događanja.
Imajte
uvijek pred sobom svoj cilj i uspjeti će te,
ja
znam da će vam se sni ostvariti, samo budite strpljivi.
Budite
mi zdravi i veseli!!!!!!!!!!!!!!!
Objavila mp13zadar u 23. studeni 2007 18:09:00 | 3 komentara
evo neki komentar da prvi budem natvom blogu
Objavio merlyn u 23. studeni 2007 18:43:00
Pa ovo nije prvi post...koliko ja znam...ali svejedno HVALA...toliko lijepih riječi...nastavi sa slikanjem i uživaj u svemu što te čini sretnom.Dobro došla.Kiss:)))Objavio medeja7 u 23. studeni 2007 19:47:00
Jako lijepo. Lijepo je da imaš posla, lijepo je da pomažeš klincima. Moja mama je naučila plesti s 4 godine, mislim da su mene učili sa 6. Istina je da to nekako nije više in, ali sklonost ka odustajanju je ipak pitanje naravi, a ne odgoja. Doduše, za one koji vole odustajati nekada je postojao autoritet starijih, a i to je istina da toga danas više nema. :( Ali za djecu je ipak veće maltretiranje nedostatak tog autoriteta nego njegovo postojanje, pa onda oni koji su toga svjesni barem ne bi trebali odustajati. ;) Samo ti uživaj! :)Objavio natuknica u 24. studeni 2007 0:17:00
sub - 22.09.2007
... lito sad prošlo je ...
A Vas sve skupa pozdravljam i nadam se da ste se ugodno proveli, iako je ljetna vrućina i sparina zlostavljala naša nedovoljno pripremljena tijela.
Mi koji smo na moru, Bogu hvala obilovali smo društvom, prijateljima i znancima sa svih strana svijeta. Iako je nekome financijski isplativ svaki gost, ja sam od onih koji svoju kuću, svoju postelju i svoje vrijeme, s ljubavlju - čitaj besplatno poklanjam onima za koje vjerujem da su mi prijatelji. Kod mene vridi ona: nije u šoldima sve.
Najprije mi se vratilo moje dite koje mi puno nedostaje. Čim je stigao odmah mi je pokupio internetsku vezu koju sam dobila nazad tek po njegovom odlasku. Potom su došle neke manje bitne osobe, pa njegove frendice, prijateljica mi iz prekomorske zemlje sa familijom i tako sve do nedavno. Tko na nekoliko dana, tjedan ili nekoliko tjedana. Obilje radosti i druženja, ali i posteljine. A ja sam se uz sve obveze odlučila na bojanje, godišnje čišćenje kuće, ormara,... Perilica je svakodnevno rintala, a ja sam bila izuzetno vrijedna pa sam štirkala, peglala, slagala, eliminirala. Eliminirala sam jako puno toga. Zatomila sam emocije i sve što mi nije bilo u upotrebi zadnju godinu dana pripremila sam za Caritas. Ionako se u pravilu uvučem u dvi, tri krpice, a sve ostalo mi je suvišno. Sada već predviđam tegobe koje će tek nastupiti kad mi dođu na naplatu sve te puste režije.
Velika je radost činiti dobro, jer dobro se dobrim vraća, bilo kada i bilo gdje.
Svoju priču ću nastaviti u drugom postu, sad jurim na kavicu sa frendicom.
Pozdrav!
Objavila mp13zadar u 22. rujan 2007 17:37:00 | 8 komentara
Lijepo je vidjeti ovaj optimizam! :)
Objavio natuknica u 22. rujan 2007 19:23:00
Divna si! :)Objavio woodland u 22. rujan 2007 19:45:00
svaka čast!pozdravObjavio crna_orhideja (Neregistriran) (Neregistriran) u 22. rujan 2007 20:18:00
Nema na čemu za dizajn, bilo mi je zadovoljstvo! :) samo nastavi pisati :)Objavio tom2y u 23. rujan 2007 21:53:00
Drago mi je da sam pronašla jednu Zadranku na blogu :), vjeruješ ili ne Zadar mi od djetinstva puno znači. PozzObjavio Little_angel u 30. rujan 2007 20:21:00
bok posjeti me cool blog i stavi neke slikeObjavio josa u 1. listopad 2007 11:57:00
stvarno radno aktivno ljeto :) ponekad nije ni šteta što je "odmor" gotov, zar ne? ;)Objavio tonkica palonkica u 1. listopad 2007 15:03:00
Dobro došla s daškom ljeta...Kiss:)))Objavio medeja7 u 1. listopad 2007 15:08:00
...
Pozdrav svima i ... nebojte se ... uronjeni u život gledajte uvijek sve s pozitivne strane i sve će ispasti na dobro.
Kada se najmanje nadaš, život ti naiđe na skretnicu i kreće smjerom za koji možda nisi ni naslućivala da bi trebao krenuti....
Moja skretnica je bila u vidu jednog čovjeka koji je primijetio moju osamu i distanciranje one večeri kada mi je sin slavio svoj 19-ti rođendan. Prišao mi je začuđujuće toplo i bio je atibiotik otvorenoj rani mog života. Zamolio me je da mu dozvolim da sjedi pored mene i ako ne želim komunikaciju da će šutjeti. Sjeo je pored mene i ja sam poslije dugo vremena osjetila treptaj mirisa muškarca. Kretala sam se stalno među muškom ekipom, ali, kao da nikoga nisam zamjećivala. Gotovo da sam ih stapala sa prostorom u kom bi bili.
Svoj cilj da život posvetim odgoju i obrazovanju svoje bebe nisam htjela ničim ugroziti. Odrekla sam se svih mogućih mogućnosti za bilo kakvu vezu. Činilo mi se da bih svaki prijekor nekoga sa strane smatrala neutemeljenim. Osim toga imala sam i previše okupiranosti oko teško bolesne majke i brata. Nekako su mi se smjenjivale posjete bolnicama i liječnicima da iako mi nitko nije uskraćivao jednostavno nisam imala vremena za sebe. Moji izlasci su bili puni grižnje savjesti, neopušteni, ubrzani.
Iako su mi posao i te hrpe bolesti, nepokretnosti po kući crpile energiju i ponekad me toliko uništavale da bih bila nervozna, ipak mi moji dragi i dobri ukućani jako nedostaju. Otišli su dragom Bogu. Tamo im je sada sigurno lijepo jer su se napatili za života.
Ali sada, sjedio je pored mene čovjek koji ništa ne zahtjeva osim da bude uz mene.
Suze koje su me prije njegovog dolaska gušile, presahle su. Sati su prolazili. Naša kratka međusobna tišina pretvorila se u ugodan razgovor koji je završio tako da se moja ruka nalazila u njegovima nježno dodirivana.
Iako je moju mladost od nešto više od četiri desetljeća skrivala noćna tama, u svojim dubinama bila sam krhka, neiskusna petnaestogodišnjakinja.
Večer smo završili zagrljajem. Ne mogu vam opisati kako mi je bilo divno nakon dugo, predugo vremena osjetiti blizinu i toplinu čovjeka pored sebe. Doduše, tada se još uvijek nisam zapitala, zašto sam ja sama sebe cijeli niz godina mogu reći kažnjavala samoćom.
Ta noć koja je počela gorčinom, završila je radošću.
Pred jutro kada su prvi uzvanici počeli napuštati zabavu, bilo je krajnje vrijeme da se priključim slavlju.
Otišla sam sa mislima kako je to samo jedna večer koja vjerojatno njemu baš ništa ne znači, a u meni je probudila lavinu zatomljene želje za nježnošću. Odškrinula sam Pandorinu kutiju svoje ženstvenosti želeći jedino jedan običan topao zagrljaj.
Misao kako će ta večer i jedan dio noći pojavom sunca izbljediti i biti zaboravljena, pokazala se neutemeljenom.
Vrijeme mi je pokazalo nešto sasvim drugačije.
Nešto što bi svatko poželio, ali o tome drugi put.
Objavila mp13zadar u 22. lipanj 2007 3:35:00 | 6 komentara
Ovo se tako lijepo napisala...velika istinita,istina...širi i dalje svoju pozitivnu energiju.Kiss.:)))
Objavio medeja7 u 22. lipanj 2007 9:59:00
<<<Budi miss mojblog servisa. Prijavi se i ispuni formular>>>Objavio miss.mojblog u 22. lipanj 2007 10:43:00
Thx, ali imam malo više godina od traženog kriterija. Možda da se pokrene miss majka ili miss baka, rado. Pusa!Objavio mp13zadar u 22. lipanj 2007 13:32:00
ei...nice blog...čitamo se... ;)Objavio why angels cry? u 22. lipanj 2007 15:02:00
neznam zašto... ali nekako se osjećam ponosnom na tebe...i uistinu mi je drago. bilo je i vrijeme da napokon budeš i ti sretna!!!!!! šaljem ti velike puse i ogroman topao zagrljaj! sretna sam zbog tebe.Objavio matea775 u 22. lipanj 2007 22:54:00
Pročitah prethodne postove i žao mi je što si sve te tegobe morala proći u životu oslanjajući se samo na sebe. To dokazuje da si hrabra, jaka, stabilana (ili bar takav dojam ostavljaš)....Iz zadnjih riječi ovog posta naslućujem nešto lijepo...Neka ti se želje ostvare. P.S. Na mom blogu napisala sam ti recept za amarettoObjavio nena u 24. lipanj 2007 11:27:00
ned - 10.06.2007
porođajne muke 2
Pozdrav
od srca !
Sad sam
se umudrila. Nema više nestalih postova. Kopiram ih prije ikakvog spremanja ili
objavljivanja i lako mi ih je onda vratiti ako netragom nestanu.
Večeras...
Svratila sam na jedan od blogova blogera podrške
i shvatila kako ljudi sami sebi zagorčavaju život. Neke stvari se jednostavno
moraju desiti bilo nam pravo i htjeli ih mi ili ne. I naravno, na našu radost
ili žalost.
Jedina je istina da je u životu sve prolazno, da se sve
mijenja i da ništa ne traje. Da nije tako, tko bi izdržao. Radost bi nam
dosadila, tuga nas ubila, a ono između bilo bi toliko bezlično da se ni
osvrnuli na to ne bi.
Moja je filozofija živjeti trenutak, ne sat ni dan,
nego živjeti sad. Uživati u udahu možda posljednje ispušene cigarete, pogleda
na plavetnilo morske pučine, pranja i peglanja ili ... .
Trudim se uživati u svemu i onda mi i obveze puno
lakše padaju. Odradim ih s radošću.
Nekada
davno ili malo bliže
Ali
gdje sam ono stala...
Da, noć je bila prekrasna, a ja sam se
osjećala kao onog dana, devetnaest godina ranije, dana kada sam rodila.
Povrijeđeno, umorno, jadno, gladno.
Tog dana, a i nekoliko dana kasnije kada su svima dolazile posjete, a meni nije
došao nitko. Nikog nije bilo da sa mnom podjeli moju sreću što sam dobila
zdravu krasnu bebu. Sve rodilje su imale defiliranje posjeta, cvijeća,
čestitki, a ja, nikoga. Ljubomorno sam ih gledala kako skakuću kao leptirice po
prostoriji, a kada bi im došla posjeta, prenemagale su se do gađenja kako ih
boli i kako ništa ne mogu, mazasto se rastapajući. Bile su kraljice u
predstavi kako se i dolikuje nositeljicama života, sve osim mene.
Moji ukućani su bili ushićeni ali nisu smjeli doći jer je vladala neka crijevna
virusna problematika i svojim dolaskom ugrozili bi mene, ali i ostale rodilje,
a tatica, faca je baš tada shvatio kako će meni i malom biti puno bolje
bez nega i zbrisao.
U pripremama za odlazak u bolnicu o svemu sam mislila, pazila da mi ništa ne
uzmanjka, jedino nisam mislila da ću biti jako, jako gladna, a upravo ta glad
mi je jako teško pala, iako nisam baš neka izjelica.
Sve ono što je
bilo bolno, razarajuće, mučno, povredljivo, sve sam se trudila zaboraviti svih
ovih godina, ali te večeri , te noći pod vedrinom zvjezdanog neba,
sve moje zatomljene emocije izbile su na površinu.
Bol, tuga, razočaranje, i sve ono što mi je razaralo dušu,
slijevalo se poput potoka. Ma što potoka, poput rijeka neisplakanih, otežalih
suza niz moje obraze.
Po tko zna koji put sam se pitala, čime sam ja zaslužila da meni život baš
uvijek pokazuje onu ružnu, bolnu, gubitničku stranu.
Svog oca gotovo niti ne pamtim.
Sjećam se samo da me je obožavao i da sam bila njegovo zrno kako me od milja
zvao.
Svi djedovi i bake bili su mi pokojni a ja nisam imala niti četiri godine.
A evo sada i moj sin ima jedino mene.
Ne čini li vam se ponekad da se povijest
obitelji zna nekako prepoznatljivo ponoviti.
Istriskana životom, kad bi me pitali kako sam, rekla bih sss, a to je značilo,
sama, slobodna, sretna. Izricah užasnu laž. U stvari lagala sam sebe i druge.
Sam čovjek nikada nije sretan. Tako je moj sss paravan bio dobar da me
nakon toga nitko ne bi više ništa pitao.
Imala sam šanse imati mir u ljusci svoga života
začahurenog od prodornog pogleda javnosti.
moje
iskustvo:
... ma što nam se činilo ili ma kako nam izgledalo,
život je čudesan, prekrasan i lijep i ne dozvolite nikome da vam kaže suprotno.
Radujte se naoružani strpljivo novom trenutku ...
Objavila mp13zadar u 10. lipanj 2007 1:24:00 | 3 komentara
Tvoj sin ima samo tebe, ali to još uvijek može biti puno. Puno više nego što imaju neki drugi ljudi s brojnijim obiteljima. Ima sunce koje sija svakog trenutka jer živi svaki trenutak. :)
Objavio natuknica u 10. lipanj 2007 12:28:00
"Po tko zna koji put sam se pitala, čime sam ja zaslužila da meni život baš uvijek pokazuje onu ružnu, bolnu, gubitničku stranu." Isto pitanje sam postavila sebi tisuću puta... Ali, pogledam svoju divnu, zdravu i pametnu djecu i shvatim koliko sam sretna! Pusa! :)Objavio woodland u 11. lipanj 2007 2:29:00
ja se bojim.....Objavio patkica u 12. lipanj 2007 17:23:00
sub - 09.06.2007
porođajne muke
E, a sad ću malo o onom zbog čega sam počela ovo piskaranje.
Imam sina kojeg sam rodila izvan braka i bila nogirana od njegovog oca u danu njegova rođenja.
Da mi je bilo lako - nije.
Da sam s njim veoma sretna i zadovoljna, ne mogu vam niti opisati. Budala od mog bivšeg dragog nije ni svjestan što je propustio u životu, ali tko ga šljivi. Njegov problem.
Ja sam imala potporu obitelji i moje dijete je izraslo u krasnog mladića. Ponosni su i susjedi na njega i na njegove uspjehe, a o sebi neću ni pričati. Da sam ga htjela toliko dobrog, sigurno bi negdje pogriješila i ne bi bio toliko savršen koliko je, ali...
U ovom blogu toliko o njemu, on nije moja tajna.
Bila sam u radnom odnosu, rodila, odgajala, u stvari mogu reči živjela za to dijete i zatomila sve svoje potrebe. Nisam dozvolila nikome (čitaj muškarcu) da dotakne taj moj savršeni svijet.
Sudbinom određeno na kraju od cijele obitelji ostali smo sami.
Prijatelji i znanci kojih je brdo u mom životu i to mahom zbog njihovih potreba nisu mi više bili toliko bitni. Znate onaj osjećaj kad si svjestan kako te netko neprekidno iskorištava a ti i dalje glumiš kao da ti to nije bitno ili još gore glumiš kako si tupav da shvatiš kako si iskorišten.
Punih devetnaest godina nikome nisam dozvolila da dotakne moje dubine a još manje da dotakne moje tijelo koje je u stvari vapilo za nježnošću.
Sigurno se pitate kako znam točno vrijeme. Znam jer sam na devetnaesti rođendan svog sina prvi put telefonom nazvala njegovog oca jer su mom sinu trebali neki papiri koje mu je on mogao dati, ali naravno nije, jadan kao i svih godina ranije (nikada ga nije došao vidjeti iako se uredno raspitivao o njemu, kako on tako i njegova obitelj, djed, baka, ujna...). Ma nije uopće bitno, i bez tih papira moj sin je svojim zaslugama postigao sve što je htio, ali i da nije bilo tako, ovaj smotani se nije odazvao.
Tog dana, na devetnaesti rođendan moga sina, u mojoj kući katnici je bio veliki tulum. Kod nas je običaj da se ne poziva društvo, jer svi svima znamo bitne datume i jednostavno se dođe.
A ja, ja sam pretresala po svojoj prošlosti, povrijeđena, jadna i po prvi put u životu nisam nazočila tom veselju. Bila sam jako, jako jadna. Povukla sam se u osamu svoje tarace u prizemlju, u mrak koji se počeo pojačavati i promatrala zvjezdama bogato nebo.
Iako sam mislila kako sam nevidljiva, jedna osoba me je ipak vidjela. Vidjela i ...
... o nastavku te večeri u slijedećem postu
Pozdrav!
Objavila mp13zadar u 9. lipanj 2007 22:49:00 | 0 komentara
pet - 08.06.2007
ajme
SUUUPPERRRRR
... ma znala san da san genije.
Uspila san.
Ljudiiiiiii, evo i mene.
Tako sam sritna što mi je ovog puta uspilo.
E a da znate ja sam osoba koja i te kako ima puno toga za napisat, ali o tome drugi put, sad sam u jednom projektu koji triba što prije završit, pa stoga, do skorog čitanja... adio
Objavila mp13zadar u 8. lipanj 2007 20:03:00 | 4 komentara
pa eto, da ti ja prva poželim dobrodošlicu u ovaj svijet...pozdrav...
Objavio matea775 u 8. lipanj 2007 20:19:00
thxObjavio mp13zadar u 8. lipanj 2007 20:23:00
dobro nam došlaObjavio doda-blog u 8. lipanj 2007 23:13:00
ajde drago mi je da sada sve ok radi :)Objavio tom2y u 30. kolovoz 2007 19:45:00
ajme
... ajme, ajme di grišin? Jutros sam sva ponosna na kraju odlučila početi pisati svoj prišesan blog. Izuzetan kao i stotine tisuća blogova prije mene. Registrirala se, ispisla masu slova. Stisnila ono doli di piše objavi, brže bolje išla viditi jesan li na popisu objavljenih i...
... i nije se desilo ništa.
Ka da ništa nisan utipkala.
Ka da su moje prikrasno sročene rečenice otišle u vitar.
Maloprije pokušavam pronaći svoj blog, ali nigdi ga nema, a ja pojma neman kako ću ga naći.
Ma nema veze, evo pokušati ću sad s ovim, a ako ne upali adio.
Ma nisan ja za tehniku, a još manje za pisanje. Možda jednom otkrijem i tu tajnu kako pisati post i kako ga kasnije viditi.
Možda nekada negdi i uspijen......
Objavila mp13zadar u 8. lipanj 2007 19:53:00 | 0 komentara